Na putu ka obali
Moja drugarica
danima plače. Kad je niko ne vidi, kad
je niko ne čuje. Iskopala je bunar tuge, posmatrala kako se puni izneverenim
nadama, dosipala neispunjena očekivanja, dolivala maglovitim željama. Ništa se
na njoj ne pokreće, sem suza koje klize, sem grudnog koša koji pod talasima
jecaja ponire i izranja.
Danima pričam
mojoj drugarici priče, pokušavam da je nasmejem, da je naljutim, da joj bilo
šta uradim samo da je pokrenem, da započne borbu, da se ne predaje. Balansiram
po oštrici koja razdvaja dve duše koje se traže, rizikujem da me odbaci, da se
svaka sa svoje strane strmoglavi u ćutanje.
Prisećam se i
govorim joj reči koje sam svojoj deci prošaputala kada su upisivali fakultete,
reči koje sam cedila iako sam u tim trenucima osećala strah da li ću moći, da
li će oni moći: „ Mi nemamo nikoga da nam pomogne sem Boga. Ako on bude na
našoj strani mogu svi biti protiv nas, opet ćemo kao pobednici da isplivamo na
drugu obalu. Ko nije probao on nije uspeo, ali, ako probate i uspete, znajte da
će da vas najviše mrze oni koji nisu ni probali. Uvek ćete da ih podsetite na
njihov strah i nespremnost za borbu.“ . Usput joj sa ponosom govorim kako su mi
deca postala ljudi, borci, pobednici u svojim malim najvećim životnim borbama.
Prisećam se i
govorim joj lekciju koju sam nekada davno čula i koju uporno i sebi ponavljam,
da u životu svema treba prilaziti kao što psi to rade: Omirisati, proveriti da
li je za hranu ili za igru, pa ako ništa od toga nije sve to prepišati“.
Prisećam se i
govorim joj još hiljadu sećanja na odluke koje se nisu činile razumnima kada
sam ih donosila, za koje su me svi kojima sam bila okružena govorili da je čist
promašaj, da je ludilo tako nešto i pomisliti, a kamo li pokušavati; odluke za koje se kasnije pokazalo da su bile jedino ispravne, koje su mi pomogle da stignem ovde gde sam sada.
Moja drugarica
plače, a ja je ne tešim. Strah me je da je podržavam u odluci da bude žrtva.
Strah me je da se s njom ne solidarišem i da odustanem od borbe koja je preda
mnom. Borbe bez koje život ne bi imao smisla, bez koje bi sve ovo bilo
životarenje i preživljavanje.
Jutros joj kucam
poruku: „Kad upadneš u izmet imaš dve mogućnosti, da plivaš pokušavajući da
držiš glavu iznad smrdljive kaljuge ili da zaroniš i potoneš“. Nisam sigurna da
će pročitati, nisam sigurna da će razumeti, nisam sigurna da će zaplivati. Više
ni u šta nisam sigurna sem u to da ću se ja do zadnjeg svog udisaja boriti da
me smrt u govnima ne zadesi, a ako se to i dogodi, znaću bar da umirem na putu
ka obali.
Nada Petrović
BRAVO! <3
ОдговориИзбриши:)>
PIsmo koje će da stigne, nadam se, onome kome je namenjeno. Ako se i drugima dopadne, dobro je. Samo se nadam da mi drugarica nakon ovoga neće okrenuti leđa.
ИзбришиPokušajte da nagovorite drugaricu da počne da priča o onome šta je muči..i slušajte je, bez ohrabrenja da treba da je tužna..Treba da joj bude lakše dok bude pričala. I..divno je imati drugaricu kao što ste Vi..
ОдговориИзбришиIspričala mi je dovoljno da shvatim... Ovo je moj pokušaj da joj prenesem osećanje da treba da se bori, da izađe iz zone sigurnosti, a samosažaljenje je upravo to, zova sigurnosti koja usisava u nepostojanje. Ljudi koji emocionalno tonu, ukoliko se u dužem vremenskom periodu predaju, jednog trenutka ne žele da čuju nikoga sem svojih misli koje im došaptavaju da je borba uzaludna. ( Hvala od srca na komentaru...)
ИзбришиSvi ponekad kažemo da smodepresivni, a zapravo smo trenutno tužni ili nezadovoljni. Medjutim, opis govori da je tvoja drugarica u pravoj depresiji. Nekoliko puta sam bila na ivici. Dugo mi ništa nije moglo pomoći. Nisam sebe dovoljno volela da bih sebi bila jedini razlog da živim. Onda je prijatelj rekao: Hoćeš da se ubiješ? Ne bi bila šteta, odgovorih. Da li bi ubila nekog ko je dobar i neiskvaren, nastavio je s pitanjima. Ne bih, naravno, ujedoh se za jezik i shvatih... Pošto nisam ubica, a samoubica je takodje ubica, nema mi druge nego da nekako nastavim sa životom.
ОдговориИзбришиZnači plivanje kao terapija... Plivanje do obale...
Избриши