Укупно приказа странице

среда, 26. април 2017.

Nada Petrović / Jes ti će mi kažeš



Jes ti će mi kažeš

Dogodilo se na današnji dan 1986... Černobilska katastrofa... Nekoliko dana su ovde ćutali. Taman toliko da je moglo da se uradi nešto ( bilo šta) a nije. Nismo decu sklanjali od kiše koja je nosila zagađenje u sebi... Nismo bunare pokrili... Nismo dobili uputstva kako da se ponašamo, kako da funcionišemo. Sve se kotrljalo uobičajenim tokom. Ni jedna jedina akcija da se hrana za životinje obezbedi, da se trava pokosi, da se bilo šta uradi.
Tada su ćutali da je u pitanju bio plutonijum kome je vek poluraspada 24000 godina. Tada su ćutali koliko je ljudi raseljeno, koliko nije preživelo, koliko je ostalo na kontaminiranim područjima. Po svemu sudeći i sada se taj podatak teško nalazi.
Ako se ne varam još nekoliko država je, sem naše, tu vest sklonila nekoliko dana od javnosti, počevši od Ukrajine čija je vlada odlučila eksploziju Černobila držati u tajnosti...
Pre nekoliko dana gledala sam dokumentarne filmove na ovu temu. Jedan od njih je o vukovima na tom prostoru, drugi o ekskurzijama koje se organizuju i čiji je cilj napušteni grad Pripjat. Nigde ne čuh da životinje imaju veću stopu smrtnosti, povećan nivo genetskih mutacija i smanjeni natalitet. Takve informacije samo ponekad procure zahvaljujući internetu. O ljudima čak ni to ne može da se nađe, kao da nije važno sa njima šta se dešava.
I dok ovo prebirem po sećanju javlja se još nekoliko slika... Hirošima, Nagasaki... Irak.. I vrte se neki ranije pročitani tekstovi: „Prema NATO izveštaju izručeno je 31.000 projektila sa osiromašenim uranijumom, prema podacima Vojske Jugoslavije bilo ih je 50.000, a prema nekim ruskim izvorima čak 90.000. Podsetimo, vreme poluraspada uranijuma U238 je 4,5 milijardi godina.“... Koliko li je to atomskih bombi, kada se sve sabere, živo me interesuje, ali odgovora na netu nema pa nema.
I opet kao da se nešto krije, kao da se prećutkuje, kao da ne treba da znamo kako da se zaštitimo, kako deci da bar malo damo šansu da prežive. Ćuti se o tome da ne postoje ozbiljne studije o kontaminiranim područjima, o životinjama i ljudima koji su oboleli od kacera. Zatrpavaju nas bespotrebnim informacijama, a verujem da se mnogima od nas dešava da u toku istog dana postoje dve sahrane ljudi koje smo znali i kojima bi trebali da odamo poštu, a mi ne znamo na koju da odemo.
I ovde ću da stanem jer mogla bih do sto jedan i nazad. Staću da iznova ne doživim da mi neko kaže, ko što mi je rekla komšinica u vreme černjobiljske papazjanije, kada sam joj skrenula pažnju da dete ne spusta u travu i da mu ne daje kontaminiranu salatu: „Jes ti će mi kažeš, ko da ja ne znam, moji su roditelji jeli neopranih ruku, u njivi, kad bi kopali, pa šta im fali? Još su živi.“.
Jes vala, oni su tada bili živi, ali ona sada nije, rekoše mi skoro da joj je i ćerka teško pobolela... Uostalom, ne mora niko ništa da mi kaže. Eno moje kuje kojoj tumorčina raste, eno kod komšije prošle godine, kuju su uspavali zbog istog problema, evo me gde pokušavam da se setim kada sam poslednji put bila na nekoj sahrani, a da nije bilo ono najgore...
Neće nas inat da ubije, to smo već zaboravili... Ubiće nas „Jes ti će mi kažeš“, i „Ajd bre ćuti, to je zavera, o tome se ne govori“
                                                                                        Nada Petrović


                         Fotografija je sa neta

Нема коментара:

Постави коментар