Укупно приказа странице

субота, 22. април 2017.

Nada Petrović / Dobro jutro Srbijo…

Dobro jutro Srbijo…
Otkazi, umanjenje plata, umanjenje penzija, idotski zakon o radu koji povećava godine za odlazak u penziju kod žena, nemogućnost da se omladina zaposli, zakon o nezapošljavanju u roku od 2 godine, hakeri koji objavljuju lične podatke građana i nikom ništa, fantomske firme, tajkuni, firme koje ne uplaćuju penziono, socijalno, koje ne daju plate, promašene investicije, pogubne privatizacije…
Oko milion nepismenih u Srbiji.
Oko milion ljudi u Srbiji nema prihode. Ako računamo da svako od njih bar jedno lice treba da izdržava dolazimo do cifre od dva miliona…
U Nacionalnoj službi za zapošljavanje oko milion ljudi uzaludno pokušava da ostvari Ustavom zagarantovano pravo na rad…
Srbija je po obolevanju od raka na 18., a po smrtnosti na drugom mestu u Evropi.
Svakih deset dana u Srbiji jedna žena bude ubijena u porodičnom nasilju.
Izveštaj Republičkog zavoda Srbije za statistiku iz jula 2013. godine da se broj stanovnika Srbije u proteklih godinu dana smanjio za 59.676 ljudi.
Srbija, zemlja seljaka, uskoro bi mogla ostati bez sela, jer od 4.600 sela, koliko ih ima u našoj zemlji, na putu izumiranja je svako četvrto. Naime, u 1.961 selu nema žive duše, dok u 200 sela nema nijednog stanovnika mlađeg od 20 godina.
…Zbog duga od svega 26 dinara (dvadeset šest dinara) izvršitelji svoju uslugu naplaćuju 19000 dinara ( devetnaest hiljada dinara)….
Iz Srbije svake godine oko 30000 mladih fakultetski obrazovanih ljudi ode trbuhom za kruhom…
Sve je ovo (i ne samo ovo) sa jedne strane terazija, a sa druge igranka bez prestanka…
Procvetala šljiva ranka…
Dobro jutro Srbijo…

Nada Petrović



Dobro jutro Srbijo...

... Pobeda -poraz, poraz-pobeda... Začarani krug... I iznova u Srbiji svako ima svoje mišljenje... I iznova jedni u klin drugi u ploču... I iznova poraz-pobeda, pobeda- poraz...
A vreme prolazi, i život prolazi... I sve počinje da bude navika... Sve se vrti u začaranom krugu...Centar tog kruga se pomera, ali niko nema nit snage nit volje da vidi... Korača se povijene glave... Na kolenima... 
Seire se naši dušmani, tako bi oratio moj pradeda... Podsmevaju zlotvori, rekao bi deda... Otac bi klimao samo glavom i u pola glasa promrmljao da nije dobro, ič nije dobro kad ti onaj ko ti puteve zatvara i putarinu naplaćuje putokaze postavlja... I taj tihi glas najviše bi me uplašio, jer tako se javljao samo u trenucima bezizlaza i nemoći...
A ja... Ja ćutim... Nemam kome ni reč... A i kome bilo šta reći...Jer svi ćute... Tišina oko mene i u meni nije akutna bolest već hronično stanje... Tupo boli, tišti, steže... Reč bi kao ptica da se vine do neba, al to nebo postaji samo u iskrivljenom ogledalu cirkuske šatre gde smo zarobljeni plaćenom ulaznicom za predstavu koju su nam obećali...
Koračam samo da bih koračala... Ne osećam vreme koje prolazi iako vidim pšenična polja kako rastu svakog dana za dva tri kolenca... Iako znam da teče tu kraj mene, tu u meni... Vreme koje donosi novi talas ćutanja... I autistične nezainteresovanosti da li je poraz postao pobeda ili se pobeda pretvorila u poraz...
... Pobeda ili poraz, poraz ili pobeda... Bilo šta ovde i sada... Ja ćutim u sveopštem ćutanju sa jednim jedinim pitanjem u sebi... Šta li će naša deca, unuci i praunuci na sve ovo da kažu... Ili će zaboraviti reči... Ove reči koje se prozire u našem ćutanju...

Nada Petrović

Нема коментара:

Постави коментар