Suze, zagrljaji i nesrećnica
Stara
prestonica... Naselje Aerodrom... Lokacija Tenkodrom... Godina, čini mi se,
2007... Iskop za treću zgradu... Investitor Habitat... Zgrade za izbeglice...
Na gradilištu u planu, za početak, tri objekta sa po dva ulaza... Dinamika
oštra... Kvalitet se podrazumeva...
Dok sam u rukama
držala teodolit i vrtela točkiće da ga nivelišem jedna jedina misao mi je bila
u glavi : Kako ću da izvučem noge iz živog blata u koje sam lagano tonula...
Kada sam postavljala sa radnicima profile koji su neophodni da se ne omane kod
iskopa, od kojih zavisi i gabarit i dubina, druga misao me je morila: Kako ćemo
izaći na kraj sa bombama koje su bile pod nogama. Kada su se pojavile mašine sa
kašikama u koje staje kubik i više zemlje i kamioni kiperi za odvoz iz
iskopanog stigli su pirotehničari, odahnula sam... Satima su pregledali svaki
santimetar u zoni iskopa... Obeležavali kredama gde mora da se ručno kopa, a
gde mašine mogu da se aktiviraju... Pričali mi da je u ranijim iskopima za
temelje, na prethodnim zgradama, izvađeno preko 50 komada, od toga bar 10%
aktivnih, govorili da su iz svih ratova i svih vrsta, da je ovde pravi muzej
tenkovskih i avionskih bombi pod zemljom...
Posao kao svaki
drugi... Sve je pod kontrolom sebe sam ubeđivala... I drugima sam to isto
pričala... I svi su mi verovali... I ja sam sebi verovala da ne postoji
opasnost... Stajala na ivici iskopanog rova i posmatrala Pecu kako u naručju
drži granatu skoro pola metra dugačku... Na svakih nekoliko santimetara patinirane
ovojnice ispupčenje kao dugme. Rekoše mi pirotehničari da se tu aktivira
punjenje... I još dodadoše da je to unikat... Da do sada ni oni nisu takvu
bombu videli... A Peca, jedva korača...
Blago se tetura pod težinom... Korakne dva tri puta pa stane... I vidim suze
koje kaplju po prašini koja je polegla po metalu... Šaljem jednog rmpaliju da
on preuzme teret... Ne mogu dvojica da nose... Peca ne da... Kaže da ga nije
strah... Ide dalje i nastavlja da plače...
Kada je bomba bila
na sigurnom pozvala sam ga u kancelariju da proverim o čemu se radi... Dala mu
slobodno popodne... Plaćeno... Nije hteo da ide sa gradilišta... Samo je promrmljao
da mu dam subotu i nedelju slobodnu, da ode kod dece, da ih zagrli... Na
pitanje otkud suze dugo se nećkao i na kraju odgovorio: „Znaš, deca su mi u
školu pošla, a ja ih do sad ni jednom nisam u naručje držao na isti način na koji sam
maločas onu gvožđuriju zagrlio. Dok sam bombu nosio konačno sam shvatio...“.
Odjednom je zaćutao i povijene glave iz kancelarije izašao... Pošla sam za njim
da mu još nešto kažem, ali glas pirotehničara mi je put presekao: „Šefice, daj
radnika, evo je još jedna nesrećnica. Biće ih ovde još bar tridesetak, treba
nam privremeni magacin da ih lagerujemo...“.
Nada Petrović
Нема коментара:
Постави коментар